'Poseban je osjećaj nastavljati tradiciju nečega što su radili stari majstori prije 300 godina'

Radio je za ugledne američke izdavače i magazine: Fortune, Time Inc., Newsweek, Smithsonian magazine, bio je art direktor digitalnog izdanja National Geographica, svirao je s bendom Stampedo, a danas u Puli - izrađuje gitare, piše Nenad Ivanović za DW.

I dok su njegovi vršnjaci u kakvoj hrvatskoj firmi 'odgulili' po četvrt stoljeća, ako ne i dogurali do penzije, biografija 58-godišnjeg Puljanina Vitomira Žarkovića stane u nečija četiri profesionalna, pa i životna vijeka.

Prva stanica New York

On danas stavlja fokus na posao koji ga ispunjava, klasične i flamenco gitare koje izrađuje u radionici u centru Pule. No, da se nije 2000. otputio u Ameriku, ne bi bilo ni priče o gitari, jer upravo je 'preko Bare' i izučio ovaj osjetljivi zanat. Jedini je izrađivač gitara u Puli, ali i Istarskoj županiji. U Hrvatskoj ih je tek desetak.

„Kad netko kaže akustična gitara, misli se najčešće na onu s metalnim žicama. Ja izrađujem gitare s najlonskim žicama", kaže Vitomir. Izrađuje i ukulele, instrument koji je 'proslavila' Merlinka u filmu „Neki to vole vruće“.

No, zanimljiva je priča o tome kako je Vitomir dospio u Ameriku, a tako i do majstora kod kojeg je ispekao zanat. Nakon srednje škole i odsluženja vojnog roka 1986. upisao je Šumarski fakultet u Zagrebu, gdje je paralelno, da bi zaradio za studij, radio i kao grafički dizajner za razne izdavače, uz ostalo za Svijet i art magazin Kontura.

Od faksa je s vremenom odustao, a uz iskustvo grafičkog dizajnera pripremio je portfolio svojih radova i 2000. otputovao 'preko Bare'. Prva stanica bila je New York, gdje je prvo radio kao grafički dizajner u Fortune magazinu.

Iako je u Fortuneu 2006. dobio stalan posao, već 2009. uslijedio je otkaz u valu velikih otpuštanja s obzirom da je tad čitava industrija tiskanih medija počela naglo padati, paralelno s rastom digitalizacije.

U radionici majstora Thomasa Knatta

„Skoro cijeli tim su otpustili. Dobio sam otpremninu i sredstva za prekvalifikaciju, uz pomoć kojih sam upisao tečaj web dizajna i 2010. se počeo baviti dizajniranjem web stranica“, prisjeća se Žarković. Nakon toga seli u Washington D.C. gdje sudjeluje u pokretanju Smithsonian magazina za iPad kojeg je Apple u to doba lansirao.

Suradnja od dva tjedna pretvorila se u šest mjeseci i na koncu su mu, veli, ponudili posao umjetničkog direktora digitalnih izdanja. Tu je proveo nešto više od godinu dana da bi, na poziv prijatelja, prešao u National Geographic, gdje je prvo radio na tom magazinu za iPad, zatim kao product dizajner, a potom i kao art direktor digitalnog izdanja časopisa. „Osim web stranica samog časopisa, bili smo fokusirani na aplikacije, na storytelling i interakciju s čitateljima“, pripovijeda Vitomir.

U National Geographicu proveo je punih šest godina. Upravo je u Washingtonu, za razliku od New Yorka, pronašao puno više privatnog vremena koje je odlučio posvetiti izradi gitara. Prvu je izradio na kratkom tečaju u lancu dućana Woodcraft, nakon čega je u Massachusettsu pronašao starog majstora zanata Thomasa Knatta.

„Proveo sam kod njega mjesec dana, izradio prvu klasičnu gitaru i naučio zaista puno. Radio sam od jutra do mraka, smršavio četiri kile. Bilo je to 2015. godine“, kaže Vitomir. U međuvremenu, financijska situacija u National Geographicu nije bila sjajna, usprkos reputaciji brenda.

„Nakon što je Disney kupio 21st Century Fox, koji je držao medijske sadržaje National Geographica, uključujući ikonički magazin, bila je to tektonska promjena i znali smo da su nam dani odbrojani. Novi vlasnik nije htio ulagati u fancy digitalne sadržaje u mjeri kao do tada", kaže Vitomir.

U ljeto 2019. godine otputovao je u Španjolsku kod majstora Paca Choroboa koji ga ju podučio izradi flamenco gitare i polituri. S tim iskustvom koncem iste godine vratio se sa suprugom u Zagreb, a potom 2021. u Pulu. I nije se pokajao jer u SAD-u nisu namjeravali ostati zauvijek.

Gitara od čuvene bosanske smreke

Izrada gitare je minuciozan posao: za izradu jednog instrumenta potrebno je oko 120 sati rada, uključujući rozetu, nakon čega slijedi poliranje koje traje nekoliko tjedana, dok je za potpuno sušenje potrebno još toliko vremena. Vitomir ne lakira gitare modernim lakovima, već koristi isključivo francusku polituru. Zanimljivo je da se supstanca za poliranje dobiva od tzv. lac bube koja obitava u Indiji i izlučuje supstancu od koje se dobiva politura. Otuda potječe naziv šelak.

Za dobar zvuk gitare najbitnija je gornja ploča - glasnjača, otkriva naš sugovornik. Poželjno je da je što tanja, ispod tri milimetra, ali mora biti strukturalno stabilna, zbog čega se pojačava s unutarnje strane. Ploča se izrađuje od europske ili tzv. njemačke smreke.

No, u svijetu je vrlo cijenjena i čuvena bosanska smreka, koja se koristi prvenstveno u izradi gudačkih instrumenata, ali i gitare. Smreka koja se koristi za muzičke instrumente, upućuje nas, raste na visokim nadmorskim visinama, ima spori godišnji prirast i uske godove, zbog čega je to drvo ljepše, a mnogi tvrde da to utječe i na kvalitetu zvuka.

Stabla se obaraju zimi, kad je najmanji udio sokova, a suši se najmanje pet godina, iako danas postoje procesi koji ubrzavaju taj postupak. Vitomir u svojoj radionici još uvijek čuva komad smreke iz 70-ih godina prošlog stoljeća.

U izradi instrumenata koristi se i tuja te bosanski rebrasti 'džever', odnosno javor zbog lijepih šara, pogotovo za bočnice i leđa violine, koje se najčešće izrađuju od  palisandrovine ili ziricotea. Za flamenco gitaru tradicionalno se pak koristi kombinacija smreke i mediteranskog čempresa.

Drvo moraš osjetiti

Prvu klasičnu gitaru izradio je polovicom 19. stoljeća Antonio de Torres. Vitomir sada radi na vlastitoj verziji Torresove gitare. „Torres je izradio prvu klasičnu gitaru kakvu mi poznajemo danas u smislu veličine tijela. Ranije su se izrađivale manje gitare s obzirom da je glazba bila komorna, za malobrojniju publiku te nije bilo toliko potrebe za glasnim instrumentima. Torres je prvi napravio taj skok, s tim da tada još nije bilo podjele na klasične i flamenco gitare. Potonje su nešto pliće i lakše od klasičnih i uz još par razlika u načinu gradnje daju flamenco gitari njezin poseban 'perkusivni' karakter", objašnjava Vitomir.

Izrada gitara za njega je više od pukog zanata, želje za stvaranjem savršenog instrumenta. „To ne doživljavam kao posao, meni je to 'no stress'. Volim to raditi na način da se tome potpuno posvetim, da nisam u žurbi. Drvo moraš osjetiti, pogledati ga sa svih strana, pogotovo drvo za instrumente, koje mora imati određenu karakteristiku. To kad osjetiš drvo je jedan bitan aspekt, a drugi je osoban osjećaj da nastavljaš tradiciju nečega što su radili stari majstori prije 150 ili 300 godina, poput Torresa", zaključuje svoju priču o gitari Vitomir Žarković za DW.